Remek-djela konačno izašla iz tajnosti

U KLOVIĆEVIM DVORIMA otvorena je u nedjelju izložba koja prvi put prikazuje milijunski vrijedna djela vrhunskih hrvatskih slikara iz privatnih zbirki

Pišu: Marijana Zrinjski, Ana Kirin, Miljenka Čogelja

U Zagrebu je u Klovićevim dvorima u nedjelju otvorena izložba na kojoj su prvi put prikazana remek-djela najboljih hrvatskih slikara nastala od 1880. do 1945. koja su do sada bila skrivena u privatnim kolekcijama. Riječ je o izložbi koja predstavlja stotinjak djela Bukovca, Račića, Čikoša Sesije, Vidovića, Medovića, Kraljevića, Becića, Babića, Trepšea, Hermana i brojnih drugih majstora, a koja su dosad bile poznata samo uskom krugu stručnjaka jer kolekcionari, u strahu od krađe, dopuštaju pogled na svoje umjetnine samo malobrojnima. Autor umjetničke koncepcije izložbe, ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, kustosica izložbe Petra Senjanović i suorganizator izložbe, kolekcionar Žarko Deči, omogućili su tako uvid u tajni svijet slika koji ne otkriva samo umjetnine milijunske vrijednosti, nego predstavlja i pravu malu povijest modernog hrvatskog slikarstva. A koliko takve slike vrijede i u kojoj se diskreciji njima trguje govori slučaj koji se dogodio ovoga mjeseca: Zagrepčanka koja je naslijedila sliku Miroslava Kraljevića prodala ju je u roku od tri dana bez ikakvih problema i dobila za nju 100.000 eura. Kupnjom i prodajom slika Deči se počeo baviti nakon završenog Pravnog fakulteta u Zagrebu i jednogodišnje karijere suca na zagrebačkom Prekršajnom sudu, jer ga je, kako kaže, “oduševio poseban osjećaj kada u tvoje vlasništvo dođe baš ona slika koju želiš imati doma i u kojoj želiš uživati”. Najveći utjecaj na njegovo shvaćanje prodaje i kupnje umjetnina imao je jedan od najpoznatijih zagrebačkih kolekcionara Jozo Dujmić, koji mu je govorio da se greške u stvaranju vlastite zbirke najbolje pamte kad te “opale” po vlastitom džepu. U Dujmićevoj je kolekciji tako jednom uočio vrijednu sliku Ignjata Joba. “Rekao sam mu da je slika predivna i pitao koliko ju je platio. Rekao mi je da je dao 30 posto više no što ona zaista košta. Na pitanje zašto je toliko dao za nju odgovorio je: ‘Kad dođeš u moje godine, a još uvijek nisi uspio doći do baš te jedne slike koja ti nedostaje da zaokružiš kolekciju koju stvaraš cijeli život, cijena nije bitna.’” Par godina kasnije i sam se našao u sličnoj situaciji. Htio je kupiti sliku “Četiri akta u prirodi” Omera Mujadžića, jednu od autorovih najboljih slika, ali kolekcionar je nije htio prodati. “Ta je slika tada vrijedila 7 tisuća njemačkih maraka, a par godina kasnije došao sam do jedne Bukovčeve slike vrijedne 12 tisuća DM, jedne od slabijih iz njegova opusa. Sjetio sam se da je supruga tog kolekcionara iz Cavtata, odakle je i Bukovac, te da u njihovoj kolekciji nisam vidio ni jednu Bukovčevu sliku. Kupio sam sliku i s njom otišao kod tog čovjeka. Supruga je odmah reagirala i nagovorila ga da zamijeni tu, jednu od najboljih Mujadžićevih slika, za tog osrednjeg Bukovca. Par godina kasnije, taj kolekcionar mi je rekao da se osjeća prevarenim”, kaže Deči.