Skriveno blago: Remek-djela iz privatnih zbirki Piše: Patricia Kiš
 |
| Vlaho Bukovac - Sestre |
Nikad viđene slike u Klovićevim
dvorima
Odgovor na intrigantno pitanje što
se nalazi na zidovima hrvatskih građana, uglavnom onih imućnijih,
javnost će djelomice dobiti u knjizi i na izložbi koja se od
nedjelje, 19. studenoga može pogledati u Klovićevim dvorima.
Izložba je nastala na inicijativu galerista Žarka Dečija, koji je, kako navodi, “u čitavom svom radnom vijeku imao povlasticu susretati i gledati nešto što mnogi nisu i neće moći vidjeti”.
Na realizaciji svoje ideje počeo je raditi prije četiri godine, a u ovoj godini obilježava 35 godina od početka bavljenja slikama te uvođenje u posao svoje kćeri, povjesničarke umjetnosti Ane, u galeriji smještenoj u Radićevoj ulici u Zagrebu.
Na samom početku našeg razgovora Deči napominje da su djela
uzeta iz uglavnom svih bitnih privatnih kolekcija, a ne samo od
kolekcionara s kojima on surađuje. Naime, povjesničarsko-umjetnički
legitimitet i suradnika našao je u Igoru Zidiću i njemu prepustio
izbor, a Zidić opsežnom i nadahnutom studijom o povijesti
kolekcionarstva te slikovitim popratnim podacima potpisuje knjigu
istoimenu izložbi “Hrvatsko moderno slikarstvo 1880. - 1945. u
privatnim zbirkama”.
Neka od tih djela nisu nikada do sada bila izlagana javnosti, za njih se nije ni znalo osim u krugovima oko vlasnika da postoje. Galerist izdvaja “Ljuljačku” Jurja Plančića, “Ljubav” Vladimira Becića, “Julčiku” Vilka Gecana, “Mrtvu prirodu” Slave Raškaj, “Mrtvu prirodu” Oskara Hermana, Uzelčev “Djevojački akt”, “Pralju” i “Marinu” Mencija Clementa Crnčića, “Sestre” Vlahe Bukovca, “Bonacu” Celestina Medovića, “Ženu u interijeru” Marijana Trepšea.
Dakle, išlo se na prvu ligu. “Posjećujem brojne privatne zbirke ili tek vlasnike; uživam u dosad nikad i nigdje izlaganim slikama. Većina ih nikad nije snimljena, nikad reproducirana. Mnoge od njih nisu bile viđene očima naših povjesničara umjetnosti, kritičara i muzealaca, a kamoli šire javnost”, navodi Deči te dodaje kako je, primjerice, Igor Zidić, veliki poznavatelj slikarstva Emanuela Vidovića, ostao iznenađen vidjevši njegovu “Veneciju” (gore), za koju do sada nije ni znao. Među djela koja su nedovoljno poznata ubraja i ono Vlahe Bukovca iz 1897., “Pet ćutila”. Riječ je o djelima čija se vrijednost uglavnom broji u desecima tisuća eura.
Zanimljivo je i pitanje tko su vlasnici tih slika, no, nažalost, većina ih je, njih oko 90 posto, odabrala biti anonimna pa će 127 slika, koliko će ih biti pokazano na izložbi, uglavnom biti potpisano kao “privatno vlasništvo”. Poznato je da su neki od političara kolekcionari, pa je moguće da neke slike dolaze iz njihovih zbirki.
Strasni je skupljač umjetnina i aktualni ministar kulture Božo Biškupić, a neka je od djela za dosadašnje retrospektive autora moderne bio posudio predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević.
Nitko od njih, međutim, nije sada potvrdio posudbu radova.
Među rijetkim potpisanim vlasnicima su povjesničar i dramatrug Petar Selem te poslovni čovjek Branko Roglić iz Podstrane. Na izložbi ima i nekoliko djela u vlasništvu jednog našeg poznatog nogometaša s, kako Deči tvrdi, istančanim smislom za umjetnost, no i on, po svaku cijenu, želi ostati anoniman.
Razlog zbog kojeg drugi ne žele da se njihove kolekcionarske strasti nađu na uvidu javnosti je, prije svega, u strahu od krađe. Ipak, pobija našu pretpostavku o isključivo bogatašima skupljačima. “Kolekcionarstvo je strast.
Nije riječ o, kazuje Deči, o
ekscentrično bogatim kolekcionarima poput onih kakve gledamo u
američkim filmovima, koji umjetnine drži u posebnoj prostoriji, u
kojoj su samo njemu dostupne za gledanje. Riječ je o imućnijim
ljudima koje ova djela drže u svojim kućama i stanovima. Na pitanje
koje je najbizarnije mjesto na kojem je vidio umjetninu, spominje
gvaš Milivoja Uzelca koji je služio za čuvanje razbijenog prozora u
WC-u.
Nadalje, navodi da je Medovićeva “Bonaca” (gore) tijekom selidbe bila tretirana kao jedna od običnih slika, umetnuta između namještaja, pa je radnik bio stao na nju. U oči nam upada “Autoportet” koji potpisuje Josip Račić (dolje desno). Budući da je umro s nepune 24 godine, a smatra se jednim od genija hrvatskog slikarstva, stručnjaci najčešće procjenjuju da je riječ o umjetniku čije bi djelo najviše koštalo ako bi se autentično pojavilo na tržištu umjetnina. Ovaj autoportet münchenskog studenta iz 1904./1905. poznat je, ali je do sada bio reproduciran samo u crno-bijelom, nikada u boji.
- Po privatnim kolekcijama ima još
20-ak navodnih Račića, no ovaj je, koliko ja znam, jedna od rijetkih
autentičnih slika Josipa Račića - kaže Deči. Dodaje da je u
posljednje vrijeme porasla svijest o važnosti certifikata za
umjetninu. Kada bi se, primjerice, pojavio Račić, najmanje bi deset
stručnjaka, tvrdi, bilo uputno konzultirati. Ipak, ne vjeruje da bi
se takvo nešto moglo dogoditi s obzirom na to da je riječ o prilično
istraženom razdoblju moderne. Protivno uvriježenom vjerovanju, ne
može se ni svaki Bukovac prodati. Kod ovog produktivnog autora, koji
je ostavio brojne umjetnine, važna je kvaliteta.
Pitamo ga za čiju bi se sliku nakon tolikog staža uzbudio kad bi dobio dojavu da se pojavila na tržištu. Još i danas za svaku, kaže. Strast je, kaže Deči, baštinio od kolekcionara Joze Dujmića, ovjekovječenog na platnima umjetnika poput Ive Dulčića, koji je bio u stanju zamijeniti materijalno vredniju sliku za neku manje vrijednu koja je njemu značila puno.
Posao u rukavicama
Ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, te ujedno autor ove izložbe, kaže da se na ovoj izložbi ne pojavljuju samo nepoznata djela. Neka su javnosti više nego poznata i značajna za opus umjetnika, kao, primjerice, “Crne zastave” Ljube Babića, za koje Zidić piše da su “naša najvažnija slika crnila ljudske egizstencije”, zatim bitna djela kao što su “Penelopa” Bele Čikoša Sesije, Bukovčev “Portet Gustava Pongratza”, “Portet brata Emera” Marina Tartaglie, “Kupačice” Ive Režeka, Gecanovo “Predgrađe”, Uzelčev “Zeleni akt” i “Magdalena”. “Svakako je znakovito da su se u privatnim zbirkama sačuvala brojna djela hrvatskog erotizma” navodi Igor Zidić u knjizi.
Na izložbi je nekoliko važnih djela Miroslava Kraljevića: “Slikarova soba u Požegi”, “Autoportet s prijateljem Olszewskim” ili “Žene u prirodi (Odmor)”, koja je i reproducirana na popratnom plakatu uz izložbu, te više pejzaža Medovića i Crnčića.
U popratnom tekstu uz izložbu Zidić nudi viđenje povijesti kolekcionarstva u Hrvatskoj. Kolekcionara je bilo više nego što možemo zamisliti usprkos činjenici da društveni prevrati ne pogoduju skupljanju umjetnina i nevoljama što su ih “zajedno sa svojim vlasnicima morale proći hrvatske moderne i suvremene kolekcije moderne i suvremene hrvatske umjetnosti od 1941. do 1995. godine”.
Djela s potpisima majstora postaju iskaznice “reprezentativnosti, pedigrea, značenja, hijerarhijskog položaja, stila i moći”.
Uz velike afere vezane uz korupciju, poslije 1918. javljaju se nove klase, navodi ravnatelj Moderne galerije, “špekulanata, ratnih profitera, beskrupuloznih korisnika političke konjunkture”, ali slike i dalje ostaju u vlasništvu isprva rijetkih industrijalaca, pa liječnika, inženjera, vladinih savjetnika, bankara, pokojeg novog ministra, gradonačelnika, ljudi iz političke i gospodarske elite i dijela građana skromnijeg platežnog stanja, mahom malih obrtnika koji su na otplatu ili za protuuslugu stvarali svoje zbirčice”.
Kao drugi tip kolekcionara Zidić
spominje one koji su bili s umjetnicima u profesionalnim odnosima
ili su nasljednici. Između dva rata moderno je kolekcionarstvo bilo
u procvatu, a mnoga su djela direktno naručena od umjetnika završila
u kod privatnog kolekcionara, pa ih javnost nije nikada ni vidjela.
Riječ je o nekim od paradigmatskih primjera poput spominjana
Uzelčeva “Tri akta” iz 1923. godine (desno).
Tijekom rata i nakon njega Zidić govori o parcijalnom preživljavanju zbirki iako ih vlast, osim židovske imovine 40-ih, uglavnom nije dirala. Znatan broj ozbiljnih kolekcija stvoren u židovskim obiteljima u Hrvatskoj između 1941. i 1945. podijelio je početkom progona sudbinu svojih vlasnika, a takav su primjer Uzelčeva djela, koja su u zagrebačku Modernu galeriju dospjela možda očajničkim pothvatom Deutsch-Maceljskoga, koji se na to odlučio kad je vidio daljni razvoj situacije, navodi Zidić.
Broj kolekcionara poslije rata se smanjuje. No, Zidić među brojnim kontroverzama koje prate tržište umjetnina navodi primjer Ive Tartaglie, bivšeg splitskog gradonačelnika, kojeg su kao srčanog bolesnika osudili komunistički suci, na pragu 70. godine života. “Titova je vila u Splitu bila još 70-ih ukrašena brojnim djelima iz opljačkanih splitskih zbirki, ponajviše upravo Tartagline”, piše Zidić. Nadalje navodi da je Tartaglia oporučno ostavio zbirku Splitu i Galeriji umjetnina, no da je djelima, “i prije nego što se mrtvo tijelo ohladilo, uz vilu, opreman i ruski konzulat na splitskim Bačvicama.
Posao je obavio netko dobro upućen i u rukavicama.” U studiji ovog razdoblja Zidić zaključuje: “Tko će nam zamjeriti ako u zaključku ustanovimo kako su neki kolekcionari umoreni 1945. i poslije, a da je nekima smrt malo pospješena samo zato što su bili imućni ljudi”.
Sve je to rezultiralo velikim nepovjerenjem vlasnika kolekcija, pa je 60-ih i 70-ih godina, prepričava, bilo gotovo nemoguće dobiti djelo na posudbu za izložbu. Bili su uvjereni da ih ne smiju posuđivati i iznositi iz kuće. Nakon 80-ih stvar se mijenja: “Postalo je prestižno imati djelo na takvim smotrama, pod sve budnijim okom medija, kao dokaz vlastite intuicije, dobro odnjegovanog ukusa, istančanog smisla za nacionalna dobra”.
Danas, kolekcionari konzultiraju stručnjake, traže ekspertize i o podrijetlu umjetnine te se tako “posjedovanje pretvara u živu intelektualnu djelatnost, u permanentno učenje, komunikaciju s građom hrvatske umjetnosti, njezinih povjesnika, istraživača i znalaca”.
Osvajački eros
No, osim edukacije i strasti, potrebna su i znatna novčana sredstva, smatra, za proširenje i popunjenje zbirke, nabavu posebno važnih djela, održavanje uvjeta koji su umjetninama prijeko potrebni, za ažurno praćenje literature, za povremeno konzerviranje ili restauriranje, za katalogizaciju djela”.
Zidić, nadalje, navodi da je za dobrog
kolekcionara uputno imati pozitivan osvajački eros, zdrav
natjecateljski duh, osjećaj za odnos s javnosti - kada publici
pokazati ili ne pojedino djelo, te zaključuje: “dobroj slici, kao i
dobrom autoru, štetimo ako je sustavno krijemo, mizantropski i
egoistično sklanjamo od očiju profesionalnih znalaca, no isto tako
ako je nekritički iznosimo u javnost, izlažemo prečesto i u
neprofesionalnim prilikama”.
Na upit koje mu je najveće osobno iznenađenje, Igor Zidić nam je izdvojio Bukovčevih “Pet ćutila”, Gecanovu “Julčiku”, Vidovićevu “Veneciju” i Račićev “Autoportet”.
Izložba je nastala na inicijativu galerista Žarka Dečija, koji je, kako navodi, “u čitavom svom radnom vijeku imao povlasticu susretati i gledati nešto što mnogi nisu i neće moći vidjeti”.
Na realizaciji svoje ideje počeo je raditi prije četiri godine, a u ovoj godini obilježava 35 godina od početka bavljenja slikama te uvođenje u posao svoje kćeri, povjesničarke umjetnosti Ane, u galeriji smještenoj u Radićevoj ulici u Zagrebu.
Na samom početku našeg razgovora Deči napominje da su djela
uzeta iz uglavnom svih bitnih privatnih kolekcija, a ne samo od
kolekcionara s kojima on surađuje. Naime, povjesničarsko-umjetnički
legitimitet i suradnika našao je u Igoru Zidiću i njemu prepustio
izbor, a Zidić opsežnom i nadahnutom studijom o povijesti
kolekcionarstva te slikovitim popratnim podacima potpisuje knjigu
istoimenu izložbi “Hrvatsko moderno slikarstvo 1880. - 1945. u
privatnim zbirkama”. Neka od tih djela nisu nikada do sada bila izlagana javnosti, za njih se nije ni znalo osim u krugovima oko vlasnika da postoje. Galerist izdvaja “Ljuljačku” Jurja Plančića, “Ljubav” Vladimira Becića, “Julčiku” Vilka Gecana, “Mrtvu prirodu” Slave Raškaj, “Mrtvu prirodu” Oskara Hermana, Uzelčev “Djevojački akt”, “Pralju” i “Marinu” Mencija Clementa Crnčića, “Sestre” Vlahe Bukovca, “Bonacu” Celestina Medovića, “Ženu u interijeru” Marijana Trepšea.
Dakle, išlo se na prvu ligu. “Posjećujem brojne privatne zbirke ili tek vlasnike; uživam u dosad nikad i nigdje izlaganim slikama. Većina ih nikad nije snimljena, nikad reproducirana. Mnoge od njih nisu bile viđene očima naših povjesničara umjetnosti, kritičara i muzealaca, a kamoli šire javnost”, navodi Deči te dodaje kako je, primjerice, Igor Zidić, veliki poznavatelj slikarstva Emanuela Vidovića, ostao iznenađen vidjevši njegovu “Veneciju” (gore), za koju do sada nije ni znao. Među djela koja su nedovoljno poznata ubraja i ono Vlahe Bukovca iz 1897., “Pet ćutila”. Riječ je o djelima čija se vrijednost uglavnom broji u desecima tisuća eura.
Zanimljivo je i pitanje tko su vlasnici tih slika, no, nažalost, većina ih je, njih oko 90 posto, odabrala biti anonimna pa će 127 slika, koliko će ih biti pokazano na izložbi, uglavnom biti potpisano kao “privatno vlasništvo”. Poznato je da su neki od političara kolekcionari, pa je moguće da neke slike dolaze iz njihovih zbirki.
Strasni je skupljač umjetnina i aktualni ministar kulture Božo Biškupić, a neka je od djela za dosadašnje retrospektive autora moderne bio posudio predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević.
Nitko od njih, međutim, nije sada potvrdio posudbu radova.
Među rijetkim potpisanim vlasnicima su povjesničar i dramatrug Petar Selem te poslovni čovjek Branko Roglić iz Podstrane. Na izložbi ima i nekoliko djela u vlasništvu jednog našeg poznatog nogometaša s, kako Deči tvrdi, istančanim smislom za umjetnost, no i on, po svaku cijenu, želi ostati anoniman.
Razlog zbog kojeg drugi ne žele da se njihove kolekcionarske strasti nađu na uvidu javnosti je, prije svega, u strahu od krađe. Ipak, pobija našu pretpostavku o isključivo bogatašima skupljačima. “Kolekcionarstvo je strast.
Nije riječ o, kazuje Deči, o
ekscentrično bogatim kolekcionarima poput onih kakve gledamo u
američkim filmovima, koji umjetnine drži u posebnoj prostoriji, u
kojoj su samo njemu dostupne za gledanje. Riječ je o imućnijim
ljudima koje ova djela drže u svojim kućama i stanovima. Na pitanje
koje je najbizarnije mjesto na kojem je vidio umjetninu, spominje
gvaš Milivoja Uzelca koji je služio za čuvanje razbijenog prozora u
WC-u. Nadalje, navodi da je Medovićeva “Bonaca” (gore) tijekom selidbe bila tretirana kao jedna od običnih slika, umetnuta između namještaja, pa je radnik bio stao na nju. U oči nam upada “Autoportet” koji potpisuje Josip Račić (dolje desno). Budući da je umro s nepune 24 godine, a smatra se jednim od genija hrvatskog slikarstva, stručnjaci najčešće procjenjuju da je riječ o umjetniku čije bi djelo najviše koštalo ako bi se autentično pojavilo na tržištu umjetnina. Ovaj autoportet münchenskog studenta iz 1904./1905. poznat je, ali je do sada bio reproduciran samo u crno-bijelom, nikada u boji.
- Po privatnim kolekcijama ima još
20-ak navodnih Račića, no ovaj je, koliko ja znam, jedna od rijetkih
autentičnih slika Josipa Račića - kaže Deči. Dodaje da je u
posljednje vrijeme porasla svijest o važnosti certifikata za
umjetninu. Kada bi se, primjerice, pojavio Račić, najmanje bi deset
stručnjaka, tvrdi, bilo uputno konzultirati. Ipak, ne vjeruje da bi
se takvo nešto moglo dogoditi s obzirom na to da je riječ o prilično
istraženom razdoblju moderne. Protivno uvriježenom vjerovanju, ne
može se ni svaki Bukovac prodati. Kod ovog produktivnog autora, koji
je ostavio brojne umjetnine, važna je kvaliteta. Pitamo ga za čiju bi se sliku nakon tolikog staža uzbudio kad bi dobio dojavu da se pojavila na tržištu. Još i danas za svaku, kaže. Strast je, kaže Deči, baštinio od kolekcionara Joze Dujmića, ovjekovječenog na platnima umjetnika poput Ive Dulčića, koji je bio u stanju zamijeniti materijalno vredniju sliku za neku manje vrijednu koja je njemu značila puno.
Posao u rukavicama
Ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, te ujedno autor ove izložbe, kaže da se na ovoj izložbi ne pojavljuju samo nepoznata djela. Neka su javnosti više nego poznata i značajna za opus umjetnika, kao, primjerice, “Crne zastave” Ljube Babića, za koje Zidić piše da su “naša najvažnija slika crnila ljudske egizstencije”, zatim bitna djela kao što su “Penelopa” Bele Čikoša Sesije, Bukovčev “Portet Gustava Pongratza”, “Portet brata Emera” Marina Tartaglie, “Kupačice” Ive Režeka, Gecanovo “Predgrađe”, Uzelčev “Zeleni akt” i “Magdalena”. “Svakako je znakovito da su se u privatnim zbirkama sačuvala brojna djela hrvatskog erotizma” navodi Igor Zidić u knjizi.
Na izložbi je nekoliko važnih djela Miroslava Kraljevića: “Slikarova soba u Požegi”, “Autoportet s prijateljem Olszewskim” ili “Žene u prirodi (Odmor)”, koja je i reproducirana na popratnom plakatu uz izložbu, te više pejzaža Medovića i Crnčića.
U popratnom tekstu uz izložbu Zidić nudi viđenje povijesti kolekcionarstva u Hrvatskoj. Kolekcionara je bilo više nego što možemo zamisliti usprkos činjenici da društveni prevrati ne pogoduju skupljanju umjetnina i nevoljama što su ih “zajedno sa svojim vlasnicima morale proći hrvatske moderne i suvremene kolekcije moderne i suvremene hrvatske umjetnosti od 1941. do 1995. godine”.
Djela s potpisima majstora postaju iskaznice “reprezentativnosti, pedigrea, značenja, hijerarhijskog položaja, stila i moći”.
Uz velike afere vezane uz korupciju, poslije 1918. javljaju se nove klase, navodi ravnatelj Moderne galerije, “špekulanata, ratnih profitera, beskrupuloznih korisnika političke konjunkture”, ali slike i dalje ostaju u vlasništvu isprva rijetkih industrijalaca, pa liječnika, inženjera, vladinih savjetnika, bankara, pokojeg novog ministra, gradonačelnika, ljudi iz političke i gospodarske elite i dijela građana skromnijeg platežnog stanja, mahom malih obrtnika koji su na otplatu ili za protuuslugu stvarali svoje zbirčice”.
Kao drugi tip kolekcionara Zidić
spominje one koji su bili s umjetnicima u profesionalnim odnosima
ili su nasljednici. Između dva rata moderno je kolekcionarstvo bilo
u procvatu, a mnoga su djela direktno naručena od umjetnika završila
u kod privatnog kolekcionara, pa ih javnost nije nikada ni vidjela.
Riječ je o nekim od paradigmatskih primjera poput spominjana
Uzelčeva “Tri akta” iz 1923. godine (desno). Tijekom rata i nakon njega Zidić govori o parcijalnom preživljavanju zbirki iako ih vlast, osim židovske imovine 40-ih, uglavnom nije dirala. Znatan broj ozbiljnih kolekcija stvoren u židovskim obiteljima u Hrvatskoj između 1941. i 1945. podijelio je početkom progona sudbinu svojih vlasnika, a takav su primjer Uzelčeva djela, koja su u zagrebačku Modernu galeriju dospjela možda očajničkim pothvatom Deutsch-Maceljskoga, koji se na to odlučio kad je vidio daljni razvoj situacije, navodi Zidić.
Broj kolekcionara poslije rata se smanjuje. No, Zidić među brojnim kontroverzama koje prate tržište umjetnina navodi primjer Ive Tartaglie, bivšeg splitskog gradonačelnika, kojeg su kao srčanog bolesnika osudili komunistički suci, na pragu 70. godine života. “Titova je vila u Splitu bila još 70-ih ukrašena brojnim djelima iz opljačkanih splitskih zbirki, ponajviše upravo Tartagline”, piše Zidić. Nadalje navodi da je Tartaglia oporučno ostavio zbirku Splitu i Galeriji umjetnina, no da je djelima, “i prije nego što se mrtvo tijelo ohladilo, uz vilu, opreman i ruski konzulat na splitskim Bačvicama.
Posao je obavio netko dobro upućen i u rukavicama.” U studiji ovog razdoblja Zidić zaključuje: “Tko će nam zamjeriti ako u zaključku ustanovimo kako su neki kolekcionari umoreni 1945. i poslije, a da je nekima smrt malo pospješena samo zato što su bili imućni ljudi”.
Sve je to rezultiralo velikim nepovjerenjem vlasnika kolekcija, pa je 60-ih i 70-ih godina, prepričava, bilo gotovo nemoguće dobiti djelo na posudbu za izložbu. Bili su uvjereni da ih ne smiju posuđivati i iznositi iz kuće. Nakon 80-ih stvar se mijenja: “Postalo je prestižno imati djelo na takvim smotrama, pod sve budnijim okom medija, kao dokaz vlastite intuicije, dobro odnjegovanog ukusa, istančanog smisla za nacionalna dobra”.
Danas, kolekcionari konzultiraju stručnjake, traže ekspertize i o podrijetlu umjetnine te se tako “posjedovanje pretvara u živu intelektualnu djelatnost, u permanentno učenje, komunikaciju s građom hrvatske umjetnosti, njezinih povjesnika, istraživača i znalaca”.
Osvajački eros
No, osim edukacije i strasti, potrebna su i znatna novčana sredstva, smatra, za proširenje i popunjenje zbirke, nabavu posebno važnih djela, održavanje uvjeta koji su umjetninama prijeko potrebni, za ažurno praćenje literature, za povremeno konzerviranje ili restauriranje, za katalogizaciju djela”.
Zidić, nadalje, navodi da je za dobrog
kolekcionara uputno imati pozitivan osvajački eros, zdrav
natjecateljski duh, osjećaj za odnos s javnosti - kada publici
pokazati ili ne pojedino djelo, te zaključuje: “dobroj slici, kao i
dobrom autoru, štetimo ako je sustavno krijemo, mizantropski i
egoistično sklanjamo od očiju profesionalnih znalaca, no isto tako
ako je nekritički iznosimo u javnost, izlažemo prečesto i u
neprofesionalnim prilikama”. Na upit koje mu je najveće osobno iznenađenje, Igor Zidić nam je izdvojio Bukovčevih “Pet ćutila”, Gecanovu “Julčiku”, Vidovićevu “Veneciju” i Račićev “Autoportet”.